Nakon što je Albert Fert govorio o patentima, razvoju znanosti u Europi i Aziji, suradnji privatnih i javnih/državnih laboratorija, zanimalo nas je kakva je situacija u vezi toga u Hrvatskoj. Odgovore smo dobili od Amira Hamzića, redovitog profesora u Fizičkom zavodu PMF-a.     
IT: Koliko se sredstava u Hrvatskoj izdvaja za znanstvena istraživanja? Je li to dovoljno?
Amir Hamzić: Koliko mi je poznato, MZOŠ navodi podatak od oko 1,1% BNP-a, s namjerom porasta do 3% do 2010. godine. Za istraživanja u fizici (znanstveni projekti, ali bez plaća znanstvenika) MZOŠ godišnje izdvaja oko 8-10 milijuna kuna. To je puno bolje nego što smo imali prije; ta sredstva u velikoj su mjeri dostatna za redovnu aktivnost, a povrh toga pristižu redovno i bez kašnjenja, što je vrlo značajno za planiranje našeg rada. Postoje i međunarodni projekti te ugovori s dodatnom financijskom podrškom. Naravno, ne mogu reći da je to dovoljno – to se nikada ne može reći! Kao eksperimentalni fizičar smatram da bi bilo potrebno povećati sredstva za nabavu kapitalne opreme. Nabava tih uređaja nije moguća sa sredstvima naših znanstvenih projekata, a MZOŠ za sve prirodne (fizika, kemija, biologija, geologija), ali i biomedicinske struke, godišnje izdvaja ukupno oko 30-ak milijuna kuna, što sigurno nije dovoljno. Isto tako, nije u potpunosti riješeno financiranje rada već nabavljene kapitalne opreme (servisi, kriogenika).
IT: Postoji li u Hrvatskoj zadovoljavajuća suradnja između znanstvenih državnih istraživačkih laboratorija s privatnim laboratorijima poduzeća?
Hamzić: Nije mi poznato da postoje laboratoriji u privatnim (privatiziranim) kompanijama u Hrvatskoj u kojima se istražuju teme iz fizike. Postoji međutim dobra suradnja u nekim drugim područjima (npr. suradnja između kemičara s PMF-a i Plive – poznato je da su analize provedene na PMF-u bile vrlo značajne u razvoju  Sumameda).
IT: Mogu li hrvatski istraživači fizičari zaštititi rezultate svojih istraživanja patentima ili na neki drugi način?
Hamzić: Da, patentna zaštita je moguća bez ikakvih poteškoća, i osobno znam neke kolege koji su to učinili. Treba ipak reći da to kod nas fizičara nije česti slučaj, jer smo u svom istraživačkom radu orijentirani prvenstveno na fundamentalne aspekte problema, a u našoj zemlji i nema (osim časnih izuzetaka, npr. Končar) značajnih industrijskih centara koji su zainteresirani za primjene fizikalnih pojava.
IT: Koje su državne mjere potrebne, po vašem mišljenju, da se povećaju rezultati i kvaliteta znanstvenih istraživanja u Hrvatskoj?
Hamzić: Za eksperimentalne struke to je sigurno povećanje ulaganja u nabavu kapitalne opreme. Postojanjem takve opreme (u mom laboratoriju, na primjer) proširili smo suradnju sa skupinom prof. Ferta; francuski istraživači dolaze u Zagreb, a planiramo i izradu doktorata u suradnji dva Sveučilišta (tzv. cotutelle). Drugi uvjet je daljnje pooštrenje kriterija za dobivanje projekata (u posljednjem natječaju krenulo se donekle tim putem, ali mislim da to još nije bilo dovoljno) i znanstvenog statusa. Za to su potrebna i redovna međunarodna vrednovanja i recenzije. Jasno je da znanstveni kriteriji nisu i ne mogu biti za sva područja i struke isti, ali čini mi se da su oni u prirodnim strukama puno stroži i bliži svjetskim standardima. Potrebna su i određena poboljšanja u visokoškolskom obrazovnom sustavu, a posebno doktorskom studiju. Naši znanstvenici su kvalitetni i uspješni u sredinama koje ulažu u znanost. Međutim,  broj takvih sredina kod nas nije velik, a percepcija znanosti (usprkos parole „Hrvatska - zemlja znanja“) nije previše pozitivna. Srećom, postoji još uvijek veliki broj mladih entuzijasta koji se žele baviti znanošću, i zato imamo perspektivu.

Mirko Duić